Bio je 19. april 1945. – Crvena armija već je probila poljsku frontu, zapadni su saveznici pregazili Rajnu, bližila se bitka za Berlin i konačni slom Trećega Reicha – kada je na dalekoj evropskoj periferiji raskomadanog nacifašističkog teritorija, u malenoj i navodno Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, zapovjednik Drugog ustaškog zbora Hrvatskih oružanih snaga Vjekoslav Maks Luburić napustio konstruktivan zagrebački sastanak ustaša s četnicima Draže Mihailovića pa otputovao u logor Jasenovac da ondje, uoči neizbježnog poraza, izda posljednju naredbu: ‘Za tri dana logora više ne smije biti. Počistite sve!’ Dva dana kasnije, preživjele zarobljenice – njih između sedam i osam stotina – izvedene su pod jakom vojnom pratnjom: sve su pobijene. Muškarci iste večeri dogovaraju plan. Sutra će krenuti u očajnički proboj: od 600 logoraša, preživjet će ga njih 92. Devetnaesti april 1945., dan ustaške odluke o uništenju jasenovačkog logora i smaknuću preostalih logorašica i logoraša, nije, naravno, među važnijim datumima Drugoga svjetskog rata. Ipak, ove ga godine svečano obilježava zagrebačka Gradska skupština: baš na taj će datum održati redovnu sjednicu, pa pod točkom 38. dnevnoga reda – ‘Prijedlog zaključka o dodjeli Nagrade Grada Zagreba’ – raspravljati o novim laureatima uglednog priznanja. Među njima izdvaja se ime Jakova Sedlara. Ne stoga što je u prošloj godini Sedlar režirao kazališnu predstavu o Anni Frank ni dokumentarac o Braci sa Srebrnjaka, nego prvenstveno – znaju to u Udruzi hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. koja ga je nominirala, znaju u nadležnom Odboru za javna priznanja koji je nominaciju prihvatio, proslijedivši je skupštini – zbog toga što je snimio film ‘Jasenovac – istina’. I zato nas ovih dana novinski članci podsjećaju na somnambulne manipulacije te filmske revizionističke splačine koja relativizira jasenovačke zločine; zato komentatori upozoravaju kako bi dodjela nagrade redateljskom diletantu značila institucionalnu ovjeru uznapredovalog urušavanja strukovnih kriterija; zato pedantniji navode imena članova Odbora koji su Sedlarovu nominaciju podržali, od Milana Bandića, preko Romana Bolkovića i Andrije Mikulića, Ane Stavljenić-Rukavine i Jelene Pavičević Vukičević, pa do Josipa Petrača i Roberta Balića. I svi su oni pritom, naravno, u pravu: dodijeli li skupština većinom glasova nagradu režiseru ‘Jasenovca’, bit će to zaista poraz filmske struke, potvrda ozbiljne bruke. Samo što, eto, neće biti jedino to: samo što je morbidna kalendarska koincidencija htjela da sjednica gradske skupštine bude sazvana baš na dan kada je, u proljeće 1945., izdana naredba da se Jasenovac zbriše, da se njegovi tragovi unište i da se logor počisti od posljednjih 1.700 zarobljenica i zarobljenika. I baš zato, kada za nekoliko dana predstavnici u zagrebačkoj skupštini budu glasali o prijedlogu dodjele najznačajnijeg gradskog priznanja Jakovu Sedlaru, kada budu birali između proceduralne inercije i opcije da prvi put odbiju jednog predloženog kandidata, neće odgovarati samo pred medijskim kritičarima, filmskim znalcima ni svojim glasačima. Odgovarat će, 72 godine nakon što je izdana, na bespogovornu naredbu zapovjednika Drugog ustaškog zbora Hrvatskih oružanih snaga, generala Vjekoslava Maksa Luburića. Na njegovo pitanje, zakašnjelo, ali jasno i jednostavno: kako, dakle, danas stojimo s jasenovačkim logorom? Jeste li napokon sve počistili?